Posjet imenjaku staroslavenskog boga...

04:30 je. Nedjelja. "Normalni" ljudi čvrsto spavaju u toplim krevetima, a meni alarm signalizira da je vrijeme za čupanje iz carstva snova. Grintavo se ustajem, pitam se zašto ne mogu duže spavati, obavljam posljednje pripreme i u 5:40 sam spreman za krcanje u Frankov auto i put prema Splitu kako bi u dogovorenih 6:00 bili na Sukoišanskoj. No, niti na pola puta do Splita zvoni mobitel, Filio ostao bez goriva (popravi konačno plovak :)). Sreća je da je imao situaciju pod kontrolom (čitaj: rezervnu kantu goriva u prtljažniku ;)), ali će ipak malo zakasniti. U 6 sati na Sukoišanskoj nas dočekuje pustoš, nigdje nikoga. Prvi koji dolaze su Niko i Sanja, a zatim počinje dotok ostalih članova ove ranoranilačke grupe. Nakon početnih dogovora i raspodjele opreme i ljudi po automobilima krećemo u 6:40, preskačući jutarnju kavu kako bi što prije došli na cilj. U Trilju se nakratko zaustavljamo kako bi dopunili zalihe hrane i nastavljamo dalje. Zora nas dočekuje netom prije Kamenskog, a nebo bez ijednog oblačka obećava savršeno vrijeme.

U Sajkoviće, polazišnu točku za uspon, stižemo oko 9 sati. Prolazimo zaseok, snijega još nema. Odjednom se stvorio iza jednog zavoja, zaskočio nas iz zasjede. :) Cestom se nije moglo dalje običnim autima, nakon neuspjelog pokušaja proboja se parkiramo i prebacujemo opremu u GSS-ov terenac koji je nastavio par stotina metara dalje. Krećemo u dobrom raspoloženju, čuju se prve prognoze o osvajanju vrha. One variraju od negativnih do onih najčešćih i optimističnih koje su nas već smjestile na vrh. Na početku pratimo makadamsku cestu prekrivenu sa 20-ak cm snijega, krečući se tragovima splitske ekipe koja je dan prije bila na Troglavu. Nismo hodali niti desetak minuta kad je počeo striptiz uzrokovan sunčanim danom. :) Bez obzira na temperaturu u minusu nakon te pauze dobar dio nas je ubacio jakne i fliseve u ruksak i ostao samo u kratkim rukavima. Pješačimo dalje krateći cestu strmom prečicom na kojoj prolijevamo litre i litre znoja, uz nezaobilazno puhanje i dahtanje koji su vjerni pratitelji svakog strmijeg uspona. :) Povremeno se propada do pojasa u snijeg, no uz malo grintanja se opet izvlačimo na cestu. Otvara se predivan pogled na snijegom i šumom pokrivene padine. Stajemo, uživamo u prizoru i još uvijek ne možemo vjerovati kakvi nas savršeni uvjeti prate. Od vjetra ni daška, a snijeg je taman toliko tvrd da se po njemu hoda bez previše propadanja.

Nastavljamo putem kroz šumu u kojoj nas pozdravljaju snijegom i ledom okovana stabla (koja imaju tendenciju otresanja kilograma snijega prolaznicima za vrat :)), te opuštajuća tišina posvemašnje divljine. Put nam s vremena na vrijeme presjecaju tragovi divljih životinja, a naš četveronožni GSS-ovac Obi (Wan-Kenobi? :)) veselo trčkara okolo. Više nikad ne idem s njim, kondicija mu je na zavidnoj razini, deprimira kako trči uzbrdo i nizbrdo. :) A k tome ima i neke čudne sklonosti. Na kraju puta kroz šumu snijeg je već bio zaleđen tako da smo često klizali jer smo bili prelijeni staviti dereze. Nakon jednog Frankovog klizanja od tri metra Obi je skočio na njegovu nogu i ometao ga u nastavku puta uz vrlo sumnjive i opscene pokrete. %-)

Do amfiteatra (cca 1500 mnv) pod moćnim sjevernim licem Troglava dolazimo oko 11:30. Radimo kratki zastoj, pokušavamo uhvatiti signal na Antinom GPS-u i čekamo ostatak grupe da dođe. Dereze se vade iz ruksaka i pričvršćuju drhtavim prstima koji su se teška srca izvukli iz rukavica. Uz suhe smokve i Rafaelo koji je Sanja izvadila iz ruksaka pada dogovor o pristupu na vrh. Franko se odlučuje za izlaz na greben sa istočne strane Troglava i impresivnu, iznimno strmu padinu (čuh naziv Ždrilo). Važemo opasnost od lavina, zaključujemo da je minimalna, te mu se i ja odlučujem pridužiti. Ostatak je trebao krenuti desno, na pristup sa zapadne strane koji je nešto lakši. Pozdravljamo se i nastavljamo odabranim putevima. Stijena sa lijeve strane ždrila (Mali Troglav, 1790 mnv) nas je pozdravila ubrzanim topljenjem snijega i leda čim ju je sunce počelo zagrijavati. Uz zvuk sličan rominjanju kiše i nekoliko sitnih lavina na stijeni dolazimo do završnog dijela uspona na greben. Uto primjećujemo da je i ostatak grupe krenuo za nama, očito su odustali od zapadnog pristupa. Posljednjih 30-ak metara je tako strmo da cepin koristimo u penjačkom stilu, razmišljajući o tome kako bi i drugi cepin (da ga imamo) dobro poslužio. Ostali su izašli lakšim smjerom desno od nas. Na grebenu nas čeka čovjek za kojeg je Franko iz daljine uspješno ocijenio da je sigurno Zoran iz Livna. Izmjenjujemo par riječi s njim, poziva nas sve na piće u Livno i zatim odlazimo svatko na svoju stranu – on nizbrdo, a mi prema Troglavu koji se više ne čini toliko daleko.

Najteži dio puta je prošao, ostaje šetnja po grebenu uz dvije strmije dionice. Snježne strehe širine nekoliko metara vise nad 400-metarskim sjevernim licem, stvarajući rub po kojem je opasno hodati, tako da se držimo na sigurnoj udaljenosti od ruba. Greben je širok i ugodan za hodanje. Povlačim usporedbu između sjeverne i južne strane, razlika je ogromna. Dok je sjeverna tipično ledenjačkog postanka, strma i impresivna, obrasla šumom u nižim dijelovima, južna strana se spušta blažim obroncima prema nizini, lišena šumovitosti sjeverne strane. Gdje god se okrenemo, djevičanski snijeg i bijeli vrhovi daljih planina dominiraju vidokrugom. Vrijeme je još uvijek idealno, sunčano, bez vjetra.

Na 1913 metara visok Troglav stižemo oko 13:30. Gledamo na sat, imamo vremena barem za pola sata odmora, nema veze ako nas na povratku zatekne sumrak. Mario vadi iz ruksaka ogromnu Hajdukovu zastavu, kači je na dva cepina i fotografira, a ostatak ga zbunjeno gleda. Uz ručak nam Dragana prepričava uzbudljiv susret sa nekoliko divljih svinja na grebenu, Filio i ja uspješno izbjegavamo krštenje zbog najveće dosad ispenjane visine, uživamo u prekrasnom pogledu i nesmiljeno klikamo aparatima. Nažalost, hladoća i vremenska stiska nas tjeraju prije nego što bismo htjeli i teška srca krećemo natrag. Tek sam tu vidio kako Filio ima derezu samo na lijevoj gojzerici, s drugom je bilo problema u montaži. Da je netko drugi u pitanju, zabrinuo bih se. :) Pozdravljam se s Troglavom, već planirajući kada bih se mogao ponovo vratiti. Spust prolazi u redu, vraćamo se Zoranovim stopama putem različitim od dolaznog. Neki su se (pre)brzo stuštili pa su morali čekati nas koji nizbrdo idemo polako. :) Putem gledamo Nikine tragove, s obzirom na njegovih 100 kila bilo je prilično očito kuda je prolazio i upadao. :D Stajemo sa Zoranom na kavu i baklave u Livnu, te se umorni, ali sretni zbog predivnog dana, vraćamo u Split.

Ispisao sam se više nego što sam namjeravao, prsti se zagrijali, a kako kažu da slika govori više od riječi...uživajte u prizorima. ;-)

Dramatis personae oliti ga sudionici troglavskog uspona:

Ante, Franko, Filio, Dragana, Milano, Mario, Niko, Sanja, Tea, GSS-ovci Frane, Pero i njihovo četveronožno potrkalo Obi, te dolje potpisana individua.